Godinama ga je posmatrao kroz prozor. Za sve druge bio je preteća gomila kamena i leda. Za njega, lep kao san. I zaista, samo je o njemu sanjao... Već godinama. Uvek je sedeo pored prozora i posmatrao ga. Znao je da je vrh samo njegov i da će ga jednom osvojiti. Da će se popeti. Pogled kroz prozor počinjao je da boli. A ipak je gledao. Budio se noću. Mlatarao rukama. Hvatao se za imaginarne, a ipak tako stvarne izbočine u kamenu i ledu. Zatim je padao nazad u još dublji san. Ujutru bi opet sedao pored prozora i govorio sebi: "Moram ga osvojiti".
I tako godinama.
Ona je jednog dana samo otišla. Nije ni primetio. u stvari, nije se sećao ni kada je prvi put došla. Učinilo mu se da je u njenim očima video malo odsjaja njegovoh vrha. Prevario se. Bila je obična. Kao i sve druge. Samo je led stvarno sijao. Mora ga osvojiti.
I tako godinama...
...Još samo jedan dan. Toliko će mu trebati. Krenuo je pre mesec dana. O svom vrhu nije znao ništa. Znao je samo šta mora. Samo on zna šta je sve preživeo. Disao led. Ostavljao malo sebe na svakom kamenu. I kako Sunce boli kada zaslepljuje, a ne greje. Još samo jedan korak.
Stigao je. Obuhvatio je pogledom svoj vrh. Ovoga puta odozgo. Došetao je do ivice provalije. Ispred njega ambis. Ispod njega oblak.
Zakoračio mu je u susret.
Sneg to prekriva.
Sjajno... Pises, jebote kao Peter Handke
ОдговориИзбришиOva tekst je ostavio neverovatan utisak na mene.... Jedino mi se on i dopada
ОдговориИзбриши